KLAPA LUČICA, promocija CD-a, 19. prosinca 1999.
Jakša Fiamengo

Iznjedrilo ih je ovo naše sunčano ozračje u kojem se puk i pjesmom oglašavao u svakodnevlju, u slavlju i u tuzi, prigodom rođenja i prigodom smrti, pri radi i u molitvi, na pirovima i u rastancima. Pred oltarom u crkvi ili pod voltom u kaletama, u konobi za stolom, na dvoru, u polju, na moru... Napose kad popuste vrućine i upale se ferali, kad zapušu hladni zimski vjetrovi, kad se duša otvori poput dlana, duhovitost se tih pjesama pojačava, umilne pjesme o stoljetnoj uspravnosti težaka i ribara iziđu na vidjelo, ljubavni uzdasi osvijetle treperave terce i natjeraju sve na pobožnu šutnju i intenzivan posluh. Tako je bilo a tako i bit će.

Ono što pamtimo od tih prvih glasova iz djetinjstava i mladosti jesu klape, a među prvima je svakako klapa "Lučica". U ono, nepatvoreno i osjećajima čisto doba klapskog pjevanja kad je pjev klapa još bio spontan i nenametljiv, "Lučica" je znaka kako zapjevati, a da ta spontanost ima i sklad koji će otvoriti srca i pridobiti uza se i vrsne glazbene znalce. Među prvima su shvatili da Dalmacija nije samo tamburanje o moru, suncu i ribama, već da postoji i onaj trudi, tamni, pasionski nježni život, o kojemu glasi od iskona niži vjerodostojne verse. Osluškujući život i sve njegove pojavnosti, njegove uzanse i krivulje, osluškujući glasove predaka i pučke crkvene napjeve, serenade Varošana i koralne napjeve bratima, klapaši su krenuli iz nekih svojih ulica i nekih svojih lučica, izašli na pjace, našli neke svoje kantune i neke svoje volte, zatvorili krug i zapjevali za uho, bez estradnih primisli točno se smještajući u blagoslovljeni onaj prostor koji nije zagađen šlagerskim boflom niti pak preuzet hermetizmom klasike.

Krenula je tako pisma, krenule podoknice i svjedočenja o pučkoj vjeri, ljubavi, uspravnosti, trudu i poštenju, krenule sve te njihove posne Sudamje i pjesme o Merjanu, o težaškim žuljima i kaletama, o bunama i sikirama, o ljubavnim uzdasima kad se spusti tamna noć ili pak zapušu šijuni, a napose o onom pismi koja hrli, hrli, hrli... danas već u legendu, gdje je klapi i mjesto. I tako već 33 godine. Pri tomu, imala je klapa sreću imati na čelu vrijednog glazbenika Duška Tambaču, vrsnog skladatelja, samozatajnog pjevača i stručnog voditelja klapa, koji je od početka prepoznao i zapisivao taj svevremeni varoški pučki, puntarski i crkveni glazbeni krasoslov i pretakao ga u note te nalazio i vlastite ideje za očitovanje duhovnosti putem skladnog klapskog višeglasja.

Gradska popijevka i crkveni koral nalazili su u Tambači i Lučici predane tumače, a oni su već zarana shvatili da nisu samo obična klapa za sebe već ujedno i legitimni predstavnici i nastavljači svih onih koji su zamukli a bilo im je stalo da i nakon njih to netko čini. I pjevali su, otvoreno i prigušeno, jasno intonativnosti i dojmljivog ugođaja. Iz narodnih pjesama ali i iz pjesama naših vrsnih književnika, prije svih iz puntarskih stihova Ivaniševića, te iz lirskih čakavskih iskaza braće Franičević, ali i iz drugih, Bebićevih balada ili iz Stipišićevih obrada, Tambača je na svoj prepoznatljiv način (a čast mi je da je to činio i iz nekih mojih stihova) znao isisati dušu i predati je štovateljima glazbe koji su sve više klapski pjev prepoznavali kao autentični izraz ovog podneblja.

Doduše, bilo je otklona i izleta u zabavnoglazbene vode kad su pratili pjevače ili pak samostalno se oglašavali sa nekih drugih pozornica, različitih od onih u klapskom Omišu, ali još uvijek u ovome podneblju, još uvijek predani terci i ne napuštajući osnovni dalmatinski štih. Svjesni, naime, da su u krugu onih rijetkih u klapskome pjevanju koji su od početka preuzeli na se mjeru pjesma prema kojoj će se ravnati svi oni potom. Mjeru koja pučki znak poput barjaka ističe iznad svoga pjeva, koji nastavlja dobru staru pjesmodajnu lozu i zna da je u slijedu mnogih i da ne treba izmišljati ništa novo kad je već sve zapisano u glasnicama predaka. Treba samo tu pjesmu izražajno unapređivati i navoditi spram suvremenijem senzibilitetu koji od klapa traži i srce i pamet.

Mirko, Čoks, Tamba, Neno, Mile i Jure - postav klape iz zlatnih sedamdesetih i osamdesetih, nažalost, danas rijetko zapjeva zajedno, možda ne s razlogom što su se zamorili od pjesme već valjda stoga što je to pjesma od njih - savršenije od savršenog naprosto se nije moglo. No, jek njihovih upečatljivih pjesama, njihov ali i onih ostalih povremenih članova ove klape - Darka, Mira, Slavka, Ivana, Steve i Ante, o ljudima i naravima, o podneblju i sudbini, o ljubavima i odlascima ostaje i danas prepoznatljiv na nebu dalmatinske klapske pjesme.

Zavrijedili su niz nagrada, ima ih tridesetak i nećemo ih ni brojiti ni navoditi jer i bez njih bi bili to što jesu: jedinstveni i specifični, klapa profinjena pjeva, nježnog i raspjevanog timbra. To se potvrđuje i ovim njihovim petim albumom, prvim CD-om. Ukratko, mogli bismo reći da je ova klapa po svom mudrom i iskrenom pjevu jedna od onih pouzdanih lučica u koju nam valja danas, na izmaku ovog i pred vratima trećeg tisućljeća, s vjerom u bolje i ljepše, uvijek iznova uplovljavati. Hvala im.