KLAPA "LUČICA" - SPLIT
Dr. Miljenko Grgić

Nastanak klape "Lučica" vezan je uz početke organiziranog oživljavanja klapske pjesme i klapskog pjevanja. U vrijeme njenog nastanka, zanemarena i zapuštena ta je pjesma ubrzano bljedila iz kolektivne memorije pred naletom popularnih skladbi i šlagera koji su pulsirali nervoznim ritmom suvremenoga grada. Klapska pjesma jedva je tavorila po zadimljenim konobama, a tek rijetko svojim je melanholičnim suzvučjima ispunjavala opustjele splitske pjacete i kalete. Trebalo je, dakle, snagu i čistoću proste pučke pjesme izdignuti iznad periferijskog slučaja. Taj odgovoran i zahtjevan zadatak preuzela je na sebe skupina entuzijasta, svjesna da duh i glazbena iskustva njihovih predaka duboko odzvanjaju u njima samima. Zanosom, kakv je svojstven mladosti, čestvorica glazbenih istomišljenika dala je oduška svojoj mašti, stvorila je klapu koja je svojom muzikalnošću i načinom pjevanja brzo privukla pozornost javnosti. Taj nenametljivi, ali sklada klapski kvartet činili su: Mirko Tripalo (tenor, I), Gordan Mišetić (tenor, II), Duško Tambača (bariton) i Milivoj Tafra (bas). Samoprijegornim radom, lišeni bilo kakve materijalne podrške, s postupnim povećavanjem broja svojih članova, klapa "Lučica" se u svega dvije godine rada uspjela vinuti do trona klapskog Olimpa. Odlukom ocjenjivačkog suda, proglašena je za najuspješniju klapu na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu (1968.). Bilo je to veliko priznanje za klapu sa skromnim estradnim iskustvom, koja je te godine po prvi put nastupala na omiškom festivalu. Međutim, već tada je stručnjacima i publici postasno da pred sobom ima sastav koji njeguje jedan neestradan, pomalo melanholičan repertoar koji traži jedan posve osoban način glazbene interpretacije. "Lučica" je naime, svoj identitet i stil izražavanja našla u lirskim slojevima urbane dalmatinske pjesme. Svojim pjevanjem nastojala je iznijeti na vidjelo njene osobnosti, u kaleidoskopu najčednijih raspoloženja i boja, oslikanih prozračnim i suptilnim nijansama svojega pjevanja - jednom riječju lirskim pristupom svoje interpretacije. Čak i onda kada je u njenim redovima došlo do pojačane pjevačke fluktuacije, osnovne odrednice svojega prepoznatljivog izričajnog stila nije mijenjala. Jedino je njihov repertoar bio stalno podložan promjenama:jednom je išao u pravcu istraživanja starijih slojeva autohtonog splitskog pučkog pjevanja, drugi put kao da je nastojao produbiti duhovni horizont kroz poniranje u bogatu koralnu baštinu, ali nikada se nije odricao sveza sa senzibilitetom našega vremena. Uostalom iz bogate ponude poetskih predložaka, npr. Drage Ivaniševića, Marina Franičevića i Jure Franičevića - Pločara izrastao je jedan nadahnut glazbeni govoro i opus dugogodišnjeg voditelja klape Duška Tambače, koji je po svojoj harmoničnoj strukturi postajao sve sličniji praiskonu.

Čak i onda kada nije nailazila na puno razumijevanje i podršku, klapa "Lučica" je uspjela očuvati visoki umjetnički renome, ne želeći dopustiti da ikada padne u prosječnost. I upravo visoko postavljeni standardi i kriteriji učinili su to da je postala nezaobilaznim sudionikom u najuglednijim priredbama i festivalima diljem Dalmacije i Hrvatske. Samo na Omiškom festivalu osvojila je u tijeku 15godina čak 35 najrazličitijih nagrada. Isto toliko puta nastupala je na Splitskom festivalu i ovjenčala se višestruko svim festivalskim odličjima. Uspjesi što ih je ostvarila na festivalima otvorili su vata populariziranja dalmatinske pjesme diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu. Od posebnog značaja za ukupan razvitak i afirmaciju klape "Lučica" bili su nekada neobično hvaljeni nastupi u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj.

Danas se klapa "Lučica" doima kao zadnji simbol čežnje i djelomično razrušenih iluzija. Ona je provodnik kroz vrijeme u kojem su emocije bile stalnije, dok je život tekao smirenije. Na horizontu klapskog izričaja, klapa "Lučica" predstavlja jednu od posljednjih karika što vezuju prošlost sa sadašnjišću, zbilju sa iluzijom, ljubav s gorčinom. Tragovi njihova muziciranja sačuvani na nosačima zvuka tek su odjek maštovitog svijeta koji osvaja jednom posebnom profinjenošću i nježnošću izričaja. Čak i tehnička nedotjeranost starih snimaka ne može narušiti čistoću intonacije, prirodnost i nenametljivost ornamentiranja prozračnih melodijskih slojeva, a iznad svega raskošnu paletu vokalnih boja koje se neodoljivo obavijaju u zapletajima suptilno izvedenih harmonijskih rješenja.