Drago Britvić

Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja
Zvonila su za živote i za zadnja putovanja
Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada
Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada

Boga su i ljude zvala za trabakul koji tone
Zvonila su, zvonila su za gromače i balkone
Skupljala su naše laðe kao ptice svoga gnijezda
Ko da srce majke kuca u zvoniku ispod zvijezda

Dok spavaju stare luke i treperi plavi svod
Zvonici su kao ruke koje prate bijeli brod
U kamenu nema neba, čovjek proðe težak put
Al su jednom kad ih trebam stara zvona opet tu

Pričaju nam našu povijest brižno kao otac sinu
U večeri kao ova izlila su svu toplinu
Kao neka vječna glazba kolijevki, kolonada
Slušajte ih kako zvone stara zvona moga grada